PLANINO NE DAJ SE!

     Razmjerno ograničeno područje koje sebe Hercegovinom sebe naziva u svojemu sjeverozapadnom, planinskom dijelu skrovištem je jednoga od malobrojnih očuvanih prirodnih fenomena - zajednice planina Čvrsnice i Vrana s Dugim Poljem i jezerom Blidinjem. Na visini od preko tisuću metara iznad Jadrana skrasio se jedinstveni krajobraz specifičnih hidrogeoloških, geomorfoloških, vegetacijskih, florističkih i faunističkih osobenosti, bogat endemičnim vrstama i životnim zajednicama.

Što to tvori ovu veliku i zdravu obitelj?

     Velika Čvrsnica je planina duboko ugniježdena između kanjona rijeka Doljanke, Neretve i Drežanke, oštro se otvarajući prema zapadu u longitudinalu Dugog Polja. Pločno, krajnja visinska točka ove planine i orao-čuvar Hercegovine, sa svojih dvije tisuće i još dvije stotine i još metara visine, vizualno korespondira s jadranskim obzorjem; možda mu i Apenini nisu predaleko. Vrh je svoj naziv zaslužio neposredno i brutalno; velike kamene ploče dramatično se spuštaju niz planinu u odsutnosti svakog ljudskog mjerila, u pravilu šibane orkanski snažnom burom, do kostiju rezane glečerom i oslobođene svakoga oblika života. Tek nekih tristotinjak metara bliže razini mora, za planinu se, i grčevito i prkosno, drži klekovina (Pinus mughus), rastući u potpuno horizontalnom položaju i do šest metara duljine, svojim bivstovanjem simbolički potvrđujući tradiciju opstojnosti svekolikih oblika života u hercegovačkom podneblju.

     Mala se Čvrsnica ugnijezdila između planina Čabulje, Velike Čvrsnice i kanjona rijeke Neretve. Visoravan, površine trideset do trideset i pet četvornih kilometara, u svome je južnom dijelu smjestila Bukovicu i Petralj na tisuću i stotinu metara visine, dok se sjeverni dio, preko Borove pole i Rajićeva klanca, izdiže na tisuću sedamsto metara visoke zaravni Težovnice, Grabovskog i Smiljevače. Osobenost ove geomorfološke cjeline jesu brojne ledenjače, mjesta gdje voda zadržava samo jedno agregatno stanje tijekom cijele godine.

Vode nema

     Snijeg se topi u ljeto i bježi duboko u utrobu ljutoga karsta. Valjda se tu sigurnije osjeća. Za razumjeti je; prosječnih siječanjskih minus sedam, na ovoj nadmorskoj visini nerijetko i trideset stupnjeva Celzija ispod ništice ne ostavljaju mnogo prostora za kompromis. Kolovoz zna upriličiti i mediteranskih plus trideset i pet, pa time godišnje temperaturne oscilacije dosežu vrijednosti koje malo koja tvar može podnijeti.

_

PREPORUČUJEMO

Park Prirode Blidinje
Izlet u Park Prirode Blidinje

     Prostor Dugog polja bio je stoljećima zanimljivo odredište za smještanje i boravak stada za vrijeme sezonske ispaše. Pozicija na visini od preko tisuću metara nadmorske visine, otvorena dispozicija u pravcu sjeveroistok-jugozapad, razmjerna blizina izvorišta pitke vode, plodno tlo i bogati pašnjaci značili su preduvjete za stacionirani boravak grla sitne stoke i onih koji su skrbili za njih.

     Konac mjeseca svibnja i početak lipnja značio je termin za pokretanje stada put poznatih odredišta u sjeverozapadnom planinskom  pojasu Hercegovine. Stada sa širih područja današnjih općina Mostar, Široki Brijeg, Čitluk, Ljubuški, Posušje, Rama i Tomislavgrad sezonski su gravitirala spomenutim pašnjačkim površinama. U ovisnosti od udaljenosti do odredišta, put bi trajao i više dana. Primjerice, put od Bijakovića, na trasi Tromeđa, Čitluk, Sretnice, Čula, Kozice, Žovnica, Polog, Grabova Draga, Bogodol, Ladine, Pavlove Jele, Rosne Poljane, Klanac, Mučinovac, Svinjača, Omrečnica, Podići, Slani Dolac, Trebiševo traje tri dana. Konačišta su na Pologu i Rosinim poljanama a pojilišta na Mostarskom blatu, Rosuljama i Svinjači. Osnovni kriterij za odabir itinerera bio je pronalaženje usputnih lokacija gdje će biti moguće napojiti stioku. Strukturu stada većinom je činila stoka sitnoga grla. Ova vrst stoke je razmjerno otporna prema nevremenu i u mogućnosti je boraviti pod vedrim nebom. Pored ovaca i koza na ispašu u planinu su vođeni goveda i konji da bi dobili priliku da se regeneriraju i akumuliraju energiju za nastavak obavljanja transporta i poljskih radova.

     Boravak u planini potrajao bi do prvih jesenjih kiša, kada bi se obnovile pašnjačke površine u nizini i to bi bilo vrijeme kada bi se stado vraćalo u matična sela.

     Ispaša stoke u planini, prikupljanje i prerada mlijeka i vune podrazumijevali su kontinuirani boravak stada i onih koji su skrbili oko njega u trajanju od četiri do pet mjeseci. U cilju opstanka u planinskim uvjetima, ostvarenja mogućnosti zaštite stoke i ljudi kao i prerade i sačuvanja mliječnih proizvoda, bilo je potrebno načiniti zaklonište za ljude i stoku. Nastamba je trebala biti postavljena u blizini izvorišta vode i smještena na poziciji koja nije izložena udarima sjeveroistočnog vjetra.

     Tako je nastala karakteristična naseobinska struktura sekundarnog naselja, stočarskih stanova i staja, čije se cikličko razdoblje funkcionalne aktivnosti skoro podudaralo s vegetacijskim razdobljem u njihovom planinskom okružju.

     Ovo etnografski osobeno graditeljstvo arhitektonsko značenje potvrđuje svojom ambijetalnom vrijednošću. Naime, osnovni oblikovni element u krajobraznoj perspektivi pojedinih mikrolokaliteta u Dugom polju jest prirodni krajolik. Artificijelni elementi - stočarski stanovi, staje, torovi, obrađene površine, komunikacije - bile su sve do ne tako davne prošlosti izvrstan primjer antropogenog karaktera, činjenje kroz generacije u punoj simbiozi s prirodnim okružjem, kako u funkcionalnom tako i u oblikovnom smislu. Na žalost, djevičanska priroda ovih prostora nije ostala imuna na uplive suvremene civilizacije; ratna i poratna negativna dešavanja na ovim prostorima ostavila su teško izbrisive ožiljke u fizičkoj strukturi krajolika.

     Povijest se ponavlja. Sada neke druge, čudne kolone opet putuju u Polja. Ovoga puta ne sa stočnim blagom, na žalost. Dolaze Oktani, Maligani, Polivinili, dolaze Gazirani, Privilegirani, Eloksirani, Kromirani, dolaze i Naoružani.

     Zakon o proglašenju ovih prostora parkom prirode ostat će samo šuplji legalistički okvir baš kao što će biti paradoksalno uzaludni i veliki napori dobronamjernih pojedinaca iz one već spomenute vrste tkzv. humanih. Samo jasna svijest da je Park prirode Blidinje dobro naše najšire zajednice značit će opstanak Parka kao prirodnog područja s naglašenim estetskim, ekološkim, odgojno-obrazovnim, kulturnim, povijesnim, turističkim i rekreacijskim vrijednostima. U suprotnome, ovaj će prostor ostati kao još jedna velika mrlja na našoj savjesti. Takovih gluposti nismo napravili mali broj u posljednje vrijeme.

     Planino, ne daj se!.

Jaroslav VEGO